Povijest hodočašća


 

 

Hodočašće je trajna pobožna vježba onih koji na jedan ili drugi način vjeruju u Boga ili božanstvo. Postoji još od 2. tisućljeća prije Krista. Tijekom prvog tisućljeća se je hodočašće razvijalo u vjerama Babilona, Kanaana, Egipta, Grčke i Rima.

 

Izraelci su njegovali hodočašće do jeruzalemskog hrama kojeg bi ljudi hodočastili svake godine tijekom praznika. Židovsku praksu nastavlja i kršćanstvo. Kršćanima je hodočašće prilika za vjersko razmišljanje o prirodi i životu na zemlji te o crkvi kao hodočasnici prema trojedinom Bogu.

 

Osim kršćanstva, hodočašće je prisutno i u hinduizmu, budizmu, lamaizmu, šintoizmu, konfucijanizmu i muhamedanstvu.

 

Pojava hodočašća je zanimljiva u više pogleda: u smislu pobožnosti koje proizlazi iz njega otkriva iskrenu predanost povijesnim korijenima kršćanske vjere; u smislu askeze, kroz napore i dužinu putovanja s posebnim naglaskom na pomirenje; razotkriva i mnoge svjetovne vrijednosti,  radoznalost, interes za putovanja  itd. U četvrtom se je stoljeću hodočašće razvilo kao poseban oblik pobožnosti. Isprva u Palestinu, a potom i u druga svetišta posvećena poznatim mučenicima.

 

Pored uobičajenog, asketskog hodočašća su kroz povijest postojala i hodočašća za drugoga, te posmrtno i zamjensko hodočašće. Zamjensko hodočašće je stvorilo profesionalne hodočasnike koji su bili plaćani po ustaljenoj tarifi. Obično bi ih angažirali bogataši kako bi izbjegli napore, probleme i opasnosti puta.

 

Slovenska riječ za hodočašće (romanje) izvire iz riječi Rim (Roma), kamo je odlazilo mnogo više ljudi iz ovih krajeva nego u Palestinu.

 

Za iskazanu milost, za ozdravljenje, za pomoć oko problema ili uslišene molbe su hodočasnici oduvijek imali poseban način zahvaljivanja. Svoju molbu ili zahvalu za uslišenje bi izrazili putem slike. Tako su nastajale tzv. votivne slike – ex voto – slike po zavjetu.

 

Svaki Božji put su obilježavale sličice i relikvije. Hodočasnik je nekoć bio prepoznatljiv po hodočasničkoj odjeći. U svojoj bi župnoj crkvi dobio blagoslovljen hodočasni znak ili znamenje. Oni koji bi kretali na višetjedna ili višemjesečna putovanja u dalje hodočasničke destinacije su morali imati primjerenu odjeću i obuću. Neizostavni artikli su bili šešir, hodočasnički štap, čuturica i torba. Hodočasnicima su savjetovali da na duža putovanja ne nose mnogo hrane jer su u srednjem vijeku imali pravo na prenoćište, oganj, vodu i kruh. Na hodočašćima su uživali posebnu zaštitu. Na putu bi ih pratile hodočasničke pjesme koje bi pjevali po Božjem putu, u hodočasničkim crkvama ili izvan njih, te na povratku sa hodočašća.

 

Uz hodočašće je povezano čitavo bogatstvo narodne umjetnosti: vjerovanja, priče, bajke i legende o svecima i njihovim čudotvornim slikama, te razne hodočasničke pjesme i običaji.

 

Nastanak većine Božjih puteva proizlazi iz legendi ili nije poznat. Na mnogim je mjestima hodočasnički put nastao samo zato što se je tamo ukazala svjetlost ili se je Marija nekome ukazala u snovima. 

 

U Europi je danas najpoznatiji hodočasnički put Sv. Jakova u Santiago de Compostelu. U bližoj okolici nalazimo Emin, Martinov,  Slomškov i ostale hodočasničke puteve.

 

Marijanske Božje puteve, koji imaju svoju predaju i kod nas, poznamo još od prvih stoljeća kršćanstva. Obzirom da Marija nije bila mučenica i da za njom nisu ostale nikakve fizičke relikvije, Božji putevi su joj posvećeni kako bi se častila njezina slika. Čašćenje slika se je razvilo iz razmišljanja da je svetac ili svetica na slici „nazočan“ na sličan način kao u svojem grobu ili svojim relikvijama. Otuda izvire više poznatih Božjih puteva gdje se časti „milosrdna slika“. Mariju su još u katakombama prikazivali kao majku. Izvještaje o njezinom zbiljskom izgledu pratimo od sredine prvog tisućljeća unatrag. Niz slika za koje se tvrdi da su istinske slike Marije oslanja se na dvojaku tradiciju. Jedna predaja kaže da se je Marija u Lidi naslonila na deblo i u njega utisnula svoju sliku. Druga pobožna tradicija tvrdi da je evanđelist Luka naslikao Mariju dok je još bila živa. U Istanbulu je bilo više slika za koje su tvrdili da su kopije te slike. Među navodne Lukine slike spada i poznata Čenstohovska Marija u Poljskoj.

 

Marijanski Božji putevi su se počeli pojavljivati u većem broju tijekom protureformacije, a kasnije i u baroku. Ukazanja Marije su poslužila kao povod za novije nastanke glasovitih puteva.

 

U srednjoj Europi Marijanski hodočasnički put (Marien–Pilgerweg) vodi od Čenstohove preko Levoče do Mariazella i povezuje tri najvažnija hodočasnička središta Poljske, Slovačke i Austrije još od 1996. godine. Put je dugačak 1000 km. Po Poljskoj prolazi oko 300 km kroz šumovite Beskide te kroz Gorczanski i Pieninsky nacionalni park. Kroz Slovačku prolazi oko 550 km puta koji nas vodi kroz povijesno važne gradove Spiške pokrajine, kroz nacionalni park Slovensky raj, preko Niskih Tatri, Velike i Male Fatre, te konačno preko Bijelih i Malih Karpata do Bratislave. Kroz Austriju prolazi oko 200 km puta i to kroz nacionalni park Donau–Auen do Beča, a potom po tradicijom bogatoj „Via Sacri“ kroz predalpske predijele niže Austrije do Mariazella.

 

U Austriji su na Mariazell povezali mrežu Marijanskih hodočasničkih puteva koji dolaze sa područja više Austrije, niže Austrije, Beča, Graza, Gründerwega, Štajarske i Koroške.

 

Novonastali Marijanski hodočasnički put se nadovezuje na štajerski krak Marijanskog puta kroz Austriju i vodi dalje po Hrvatskoj do Marije Bistrice, hrvatskog narodnog svetišta.